serenityPoni5

Uobičajeno,plačem po kadama i slušam jedno te iste pjesme po tisuću puta, jer sam mlada ili mazohist. Još ne znamo. Normalno ako nisam na nekoj livadi i gađam se s Anjom,onda sam vjerojatno u costacoffeu s Almom i Pavlom i pričamo o debelim kineskinjama, ženskom obrezivanju i Londonu,ako me ni tamo nema onda sam vjerojatno pred bugaluom pazim Hanu koje razbija boce i drži bivšim dečkima lekcije o ljubavi I Klaru s njenim smijehom kroz plakanje i vjerojatno slušam riječ ČEP toliko dok ne poludim i to se pretvori u slučajni ČEP freestyle, vjerojatno mi

ljen sam jako.nije to dobro daklem,srednja ce skoro,došla sam do genijalnih zaključaka da devedest posto ljudi koji me okruzuju mi uopce ne pasu svi smo se neosporivo promjenili,a neki su ostali skroz isti.a to takoder moze bit problem.počela sam bejbisitati. ja sam čuvar tuđe djece. što se uglavnom svodi na to da ja skuham čokolino, oni zaspu i ja ostatak popodneva na kauču čitam knjige kojima me dora tako najljepše uporno trpa.^^ jer očito ne postoji bolji način da zaboraviš druge ljude nego da se počneš baviti sam sobom. promjeniš taj fokus i preusmjeri&

shitty. shitty. shitty. kad te uhvati nostalgija ne razmišljaš pragmatično,a ljubav ni ne bi trebala biti pragmatična ali kad te uhvati nostalgija razmišljaš samo o lijepom i zrinjevcu,travi,orgazmičnom vrištanju,nutella palačinkama i razgora satima i zaboraviš sve grozno i plakanje i ono loše vrištanje i alkohol,neizvlačenje problemi nesuglasice igrice i činjenicu da što je napravljeno napravljeno je i ne može biti povučeno i uostalom, zašto bi?